Barefoot Gen pripovijeda o bombaškom napadu na Hirošimu iz perspektive dječaka Genea i njegove porodice. Ali teme knjige (fizička i psihološka šteta koju obični ljudi trpe zbog ratne stvarnosti) danas zvuče jezovito istinito. Gen i njegova porodica dugo se bore bez puno hrane, novca ili lijekova, ali uprkos poteškoćama, pokušavaju održati privid normalnog života. Odrasli su iscrpljeni i gotovo očajni; djeca se manje ili više izlažu vazdušnim napadima i gladi. Nakazawa, preživjela Hirošima, učinkovito prikazuje napor življenja u ovom okruženju i pokazuje kako se napori da se ostane optimističan u teškim okolnostima ponekad manifestuju kao manični, iracionalni humor. Priča nudi određeni optimizam: likovi izvode samopožrtvovanja radi susjeda i voljenih (npr. Kada se Genina trudna majka razboli od pothranjenosti, on i njegov brat se predstavljaju kao siročad i nastupaju na ulicama, bacajući novac preko zidove svoje kuće kako ih ne bi uhvatili). Ispod ovog stava koji mogu učiniti duboka je krivica roditelja i osjećaj bespomoćnosti. Kad djeca ekstatično galame zbog komadića hrane, roditelji se rastvaraju u sramoti i tuzi. Umjetnost je oštro nacrtana i izražajna, a narativ ima tako prirodan ritam, lako ga je uvući u porodični život, čineći da čitaoci kataklizme znaju da ih čeka sve stvarnije, intimnije i teže za prihvatiti. Uprkos svojoj mučnoj prirodi, ovo je djelo neprocjenjivo za lekcije koje nudi iz povijesti, humanosti i suosjećanja.
